Rudno blago predstavlja bogatu rudarsku prošlost ovoga kraja koja počinje sa pronalaskom samorodnog sumpora početkom 19. stoljeća. „Sumporni“ vijek u Radoboju trajao je više od sto godina i njime se opskrbljivala cijela austrougarska privreda. Tradicija rudarstva nastavila se pronalaskom i eksploatacijom novog podzemnog blaga ugljena u ugljenokopu „Mirna“. Velika značajnost ugljenokopa koji je iskopavao prvorazredni mrki ugljen ističe se izgradnjom žičane željeznice koja je prevozila ugljen od Radoboja do Krapine, a ujedno je Radoboj postao sjedište prvog Hrvatskog rudarskog satništva.
U radobojskom sumporokopu je prvi put primijenjen stroj za rafiniranje sumpora koji je u svijetu nadaleko poznat kao radobojski stroj. Stroj se sastojao od kotla, u koji se stavljao samorodni (prosti) sumpor ili čista sumporna zemlja. Grijanjem se sumpor pretvarao u paru koja je prolazila kroz određene cijevi i pregrade. U pregradama su se pare hladile i iz njih je nastajao sumporni prah, tzv. sumporni cvijet. Sumporne pare mogle su se pretvoriti i u tekući sumpor koji se lijevao u kalupe i tako prodavao.
Sumpor je jedan od najstarijih poznatih elemenata, na sobnoj temperaturi je krutina u finom prahu bez mirisa svijetložute boje. Sumpor se u 19. stoljeću počeo masovno iskorištavati u gotovo svim granama gospodarstva.
Razni znanstvenici proučavali su sastav radobojskog sumpora, L. Ebner, gradski sudac u Varaždinu, navodi da u iskopanoj rudi ima 90% čistog sumpora.
Radobojski sumpor bio je 1864. godine izložen i na Prvoj gospodarskoj izložbi u Zagrebu na kojoj je radobojska sumporana dobila srebrnu medalju.
Karabiterica, rudarska sigurnosna svjetiljka, upotrebljavala se za rasvjetu u rudnicima ugljena. Funkcionirala je na način da se u donji dio stavljala voda, u gornji dio karabit, te je pritom nastao plin acetilen koji je gorio. Ove svjetiljke su se bezopasno mogle koristiti samo u rudnicima u kojima nema prisutnosti metana.
